Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima

Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu pridonio je očuvanju hrvatske kulturne i vjerske baštine

Papin govor hrvatskim biskupima i svećenicima u povodu 100. obljetnice Zavoda sv. Jeronima, Vatikan, 16. studenoga 2001.

U godini 2001. Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu slavio je 100. obljetnicu svojega postojanja. Tim je povodom papa Ivan Pavao II., koji je već prije pohodio Zavod, primio u audijenciju kardinala Franju Kuharića, hrvatske biskupe i vodstvo Zavoda s pitomcima. Početak i svršetak svojega govora Papa je izrekao na hrvatskome jeziku, a središnji dio na talijanskom, kao što je i naznačeno ovdje dolje u cjelovitu hrvatskome prijevodu.

           “Gospodine Kardinale, časna braćo u biskupstvu i svećeništvu, braćo i sestre u Kristu!

1. S radošću vas primam u prigodi proslave stote obljetnice Papinskoga hrvatskog zavoda svetoga Jeronima u Rimu, koja se završava upravo ovih dana. Srdačnim riječima dobrodošlice pozdravljam vas u imenu ‘Krista Isusa, nade naše’ (1 Tim 1,1).”

Papa je svoj govor nastavio dalje na talijanskome jeziku, a ovdje ga donosimo u hrvatskome prijevodu:

  “Zahvaljujem časnome bratu mostarsko-duvanjskome biskupu i apostolskome upravitelju trebinjsko-mrkanskome Ratku Periću na ljupkim riječima koje mi je uputio u ime svih vas. Znamenita se hrvatska nazočnost u Rimu tijekom stoljećâ očitovala preko ‘svetojeronimskih ustanova’, među kojima su kaptol, gostinjac i bratovština, a koje su utemeljili ili odobrili Vrhovni Svećenici u različitim povijesnim razdobljima i stavili ih u službu plemenite hrvatske nacije. Vaš Zavod slijedi trag te višestoljetne nazočnosti i velebni je znak zauzetosti i okretnosti hrvatskih katolika. Zamišljen je u točno određenome crkvenom i kulturnom okviru, a osnovao ga je moj prethodnik Lav XIII. apostolskim pismom Slavorum gentem od 1. kolovoza 1901. kao Collegium Hieronymianum pro Chroatica Gente. Time se na određeni način ostvario pozamašni naum Pape Pija VI. koji je 27. veljače 1790. bez nekoga posebnog uspjeha bio osnovao Collegium Chroaticum ad Sanctum Hieronymum – ustanovu što se nije uspjela učvrstiti i održati, pa je nakon više pokušaja zaživljavanja konačno zatvorena 1889.

2. Motreći stoljeće koje je prošlo od osnutka Zavoda svetoga Jeronima, sa zadovoljstvom možemo ustanoviti kako se je čin Lava XIII. očitovao providonosnim za crkvene zajednice hrvatskog naroda. Ta je, naime, ustanova, koja je tijekom više desetljeća bila nazivana i Collegium Hieronymianum Illiricorum, odigrala nezamjenjivu ulogu na području evangelizacije dragih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ona je isto tako bila stalni znak papine blizine hrvatskomu narodu i stalni znak odanosti vašega naroda Petrovu Nasljedniku, Rimskome Biskupu. Zavod je kao savršeni nastavak prijašnjih hrvatskih ustanova u Rimu pridonio očuvanju i povećanju vaše vjerske i kulturne baštine.

Svrha je osnutka vašega Zavoda točno određena: svećenicima, koji ‘podrijetlom i jezikom pripadaju hrvatskome narodu’ pružati mogućnost dopune njihova školovanja na papinskim učilištima u Rimu. Proslava stote obljetnice pruža posebno pogodnu prigodu za osvrt na doprinos što ga je ova zaslužna ustanova dala apostolatu Crkve u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini te, istodobno, za razmišljanje o poticajima koje je potrebno davati njezinim odgojnim i dušobrižničkim pothvatima, u skladu s apostolskim potrebama Crkve na početku trećega tisućljeća. Naime, ‘mnogo nas toga čeka’ (usp. Nuovo millenio inuente, 15) i Duh Sveti nas poziva da se ‘okrenemo k budućnosti’ (usp. Ondje, 3) te gledamo naprijed sa živom vjerom, postojanom nadom i djelotvornom ljubavlju.

3.Pozvan biti povlašteno mjesto ljudskoga, duhovnoga, kulturnoga i znanstvenoga odgoja mladih svećenika, Zavod i danas ima zadaću osiguravati uvjete prikladne za pripravu na dušobrižničku službu prezbiterâ. Pružajući svakomu svojem studentu mogućnost da postane stručnjak na raznim područjima bogoslovlja, bogoštovlja, kanonskoga prava, mudroslovlja i humanističkih znanosti, vaš Zavod mora, međutim, nastojati da studij ide usporedo s čvrstom svećeničkom duhovnošću. Naime, koliko god studij bio težak i zahtjevan, ne smije nikada biti na štetu svećenikova duhovnoga života i njegova dušobrižničkoga opsega.

Sama pak nazočnost Hrvatskoga zavoda u Rimu zahtijeva još da se njegovim studentima daje mogućnost za daljnje produbljivanje crkvenoga opsega Petrove službe i bolje upoznavanje s ustanovama i djelatnošću Svete Stolice, koja je u službi jedinstva vjere i ljubavi svih mjesnih Crkvi. Studenti će Zavoda tako nakon završetka svojega studija prema uputama svojega biskupa biti kadri svojom službom obogaćivati život Crkve ondje gdje ih Providnost postavi.

4. Susrećući se danas s vama, prisjećam se vrlo lijepih uspomena kojem me vežu uz vaš Zavod. Kao poljski biskup imao sam mogućnost pohoditi ga više puta, uvijek lijepo ugošćen od poglavarâ i studenata u doba kardinala Šepera. Nakon mojega izbora na Petrovu stolicu vaš sam Zavod pohodio 21. listopada 1989. u prigodi četiristote obljetnice gradnje hrvatske crkve Svetoga Jeronima i pedesete obljetnice otvaranja sadašnje zgrade Zavoda. Tom sam zgodom također očitovao želju da pođem u pastirski pohod u vaše drage krajeve. Bog mi je, eto, čak dvaput dao milost da pohodim Republiku Hrvatsku: u rujnu 1994. i u listopadu 1998. I ne ću moći nikada zaboraviti hodočašće u Sarajevo, u Bosni i Hercegovini, u travnju 1997., kamo sam išao moliti za dar mira za sve tamošnje krajeve. Tada je čak i snijeg padao.

I to su također razlozi da, dok s vama dijelim radost obljetnice Zavoda zahvaljujem Bogu za njegovu stalnu pomoć i za plodove uma i milosti što ih je udijelio preko te vaše vrlo zaslužne ustanove.”

Završni dio svojega govora koji slijedi Papa je izrekao na hrvatskome:

5. Uzor za sve vas, dragi poglavari i studenti, jest nebeski zaštitnik Zavoda, sveti Jeronim. Naučite od njega kako se valja hraniti riječju Božjom, crpeći iz nje živu vodu što u njoj vrije na okrjepu dušâ. Moći ćete tako ostati vjerni svećeničkoj službi, koje ste postali dionicima Božjom milošću. Neka sveti Jeronim bdije nad Zavodom kako bi nastavio vršiti svoju dragocjenu službu, postižući svrhu i ostvarujući zadaću za koju je i ustanovljen.

           Povjeravam naposljetku Djevici Mariji, Kraljici Hrvatâ i Gospi Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta, sve vas te sadašnjost i budućnost vaše važne ustanove. S tim osjećajima svakomu od vas udjeljujem apostolski blagoslov, proširujući ga i na sve bivše studente, koji nisu mogli doći u Rim za ovu zgodu, i na sve crkvene zajednice vaših zemalja. Hvaljen Isus i Marija!”

Budite trajni navjestitelji Božjih djela po uzoru na sv. Jeronima

Govor pape Ivana Pavla II. u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima, Rim, 21. listopada 1989.

U subotu 21. listopada papa Ivan Pavao II. pohodio je u Rimu hrvatsku crkvu i Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima. U crkvi je služio svetu misu pod kojom je izrekao ovu propovijed:

1. “Ti ostani čvrst u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, znajući od koga si sve poučen” (2 Tim 3,14).

Ove riječi apostola Pavla učeniku Timoteju poprimaju osobito značenje dok odjekuju u ovoj, hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima, obnovljenoj i uređenoj za proslavu obljetnice njezine gradnje, a koju dade sagraditi moj prethodnik, papa Siksto V. On, čiji je ovo bio kardinalski naslov, želio je iskazati štovanje dalmatinskomu Svecu i hrvatskoj zajednici, gradeći ovaj hram na mjestu gdje je već kraj luke na Ripetti bila trošna crkvica posvećena sv. Jeronimu.

Riječi sv. Pavla poprimaju osobito značenje ovdje jer ova crkva za hrvatsku zajednicu u Rimu predstavlja živi spomen i snažno svjedočanstvo otačke drevne vjere i kršćanskih običaja. Narod je Hrvatske ostao u njima čvrst tijekom složenih i teških povijesnih zbivanja, što su i zemlju i narod stavili na teška iskušenja, jer “znali su od koga su poučeni” u nepromjenjivim istinama vjere.

“Ostani čvrst…” Timotej, naslovnik upravo naviještene poslanice, pozvan je da se sjeća učiteljâ svoje vjere: majke i bake, brojnih svjedoka pred kojima je dao “lijepo svjedočanstvo” (1 Tim 6,12) naravno uz apostola Pavla, svoga učitelja, koji ga je sebi pridružio u propovijedanju evanđelja i u vodstvu zajednice.

Draga braćo i sestre, i vama danas istom snagom Apostol poručuje da držite živu uspomenu na ono što ste naučili i primili. Traži, naime, i od vas da i u Rimu, u ovom mjestu koje je drago romarima vašega naroda, budete pouzdani svjedoci Evanđelja, hrabri navjestitelji Božjih djela na dobro onih koji znaju primiti njegove riječi.

2. Divan primjer predanja bez pridržaja Božjoj riječi bio je onaj kojem je posvećeno ovo mjesto: vaš suzemljak sveti Jeronim: On je doslovno shvatio Apostolovu opomenu s obzirom na Pisma: “Ona su”, pisao je Timoteju, “vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Isusa Krista” (2 Tim 3,15). Sveti Jeronim shvatio je da je vjera posluh riječi kojom Bog priopćava sama sebe čovjeku te da stoga on zahtijeva – kako je i Koncil naglasio – potpuno čovjekovo predanje Bogu kojemu treba iskazivati potpuno služenje uma i volje, dajući pristanak s ljubavlju i povjerenjem objavi koja od njega dolazi (usp. Dei Verbum 5). Veliki Dalmatinac, osobit uzor pobožnosti i služenja riječi, bio je neumoran podsjećajući Crkvu da je sam Bog govorio duši svetih pisaca, opominjao je da “onaj koji ne poznaje Pisma, ne poznaje snagu Božju, niti njegovu mudrost. Ne poznavati pisma znači ne poznavati Krista”. Neka vam, predraga braćo i sestre, sveti Jeronim izmoli živo i pronicavo poznavanje Svetog pisma tako da se i vi sa svim narodom kršćanskim hranite sve više i više božanskom riječju, i u njoj nalazite izvor života.

3. Svaka je kuća Božja, prema tome i ova vaša drevna i časna crkva, mjesto molitve, poziv na trajnu molitvu. “I dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali: a kad bi ruke spustio, nadjačavali bi Amalečani… Tako mu ruke izdržaše do sunčevog zalaska” (Izl 17,11–12). Vrijednost zagovorne molitve jasno nam je stavljena na razmišljanje u današnjoj liturgiji. To je Mojsijeva molitva, ustrajno zazivanje s uzdignutim rukama, koje od Boga zadobiva pobjedu Izraelaca; to je ustrajnost udovice koja primorava nepravednog suca da je obrani. “Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane, koji dan i noć vapiju njemu, sve ako i odgađa stvar njihovu?” (Lk 18,7).

Učenik Gospodnji ne smije nikada napustiti molitvu, osobito ne u času kad je, zbog nevolja, vjera jako stavljena na kušnju. Kao ona žena u prispodobi, on mora ustrajati, osobito kad mrak patnje, “besmislenosti” života, mamci bezdušna blagostanja prijete da ugroze njegovo povjerenje u providonosnu svemogućnost nebeskog Oca. Samo u molitvi vjernik će naći snagu da prepozna znakove i nazočnost Božju u društvenim, kulturnim, političkim i moralnim kušnjama koje ga napadaju, i moći će postići da Gospodin, o svome povratku, nađe još “na zemlji” vjere koju je on donio.

Žena iz prispodobe predstavlja uzor svih onih koji u vjeri znaju uzdići Bogu vapaj svog iskušanog srca: “Obrani me od mog tužitelja” (Lk 18,3) Oslobodi me, Gospodine, od zasjeda zloga, “oslobodi nas od zla”.

Sam Gospodin tumači prispodobu izgovorenu učenicima da ih pouči o tome kako “valja svagda moliti i nikad ne sustati” (Lk 18,1): ako nepravedni sudac uspijeva obraniti udovicu zbog njezine upornosti, koliko li će više Bog, sudac neizmjerene svetosti, “obraniti svoje izabrane koji vapiju dan i noć k njemu” (Lk 18,7).

4. Drago mi je uputiti srdačan i ljubazan pozdrav gospodinu kardinalu Franji Kuhariću, nadbiskupu zagrebačkom, i brojnim hrvatskim nadbiskupima i biskupima, koji su došli za ovu posebnu prigodu. Pozdravljam rektora crkve mons. Ratka Perića i hrvatske svećenike koji surađuju u uredima Rimske kurije. Moj pozdrav svećenicima studentima Zavoda podignuta uz crkvu, predsjedniku međunarodne marijanske akademije, ocu Meladi, hrvatskim redovnicima i časnim sestrama, koje u ovoj kući i u drugim zajednicama, dobrotvornim i odgojnim domovima obavljaju svoju službu.

Obraćam se također i svim brojnim vjernicima iz Hrvatske, koji trenutačno žive u Rimu, mladeži, obiteljima; onima koji su za ovu prigodu izravno došli iz Domovine iz dalekih krajeva: iz Kanade, Sjedinjenih Američkih Država, kao i iz drugih zemalja i kontinenata.

Hrvatski je narod nazočan gotovo posvuda. Moja je želja da znadete ostati vjerni svojoj kulturi, običajima primljenim u obiteljskom odgoju, vjerskoj baštini svojih pređa. Uznastojte da te vrijednosti prenesete svojoj djeci kako bi i ona bila svjedoci evanđeoske riječi gdje se god nalazila. Vaša nazočnost u ovoj crkvi Sv. Jeronima kazuje da ona za vas predstavlja važno snalazište, gdje tvorite zajedništvo među svima koji su se iselili iz otačke zemlje: ona postaje kao okrajak domovine, to značajnija što je smještena u Rimu, pokraj Petrove Stolice. Moj pozdrav želi također biti i želja za kršćanskim boljitkom, zaziv mira nad vašim obiteljima u domovini i u inozemstvu, i u isto vrijeme poticaj da se zauzeto uključujete u život mjesnih Crkava kojih ste sada dio, da im predate bogatstva svojih kršćanskih običaja. Susret vaše kulture s drugim kulturama moći će promicati doživljaj dublje i zrelije vjere.

5. “K brdima oči svoje uzdižem:

        odakle će mi doći pomoć?

      Pomoć je moja od Gospodina…

        Tvojoj nozi on posrnuti ne da.

       Neće zadrijemati on, čuvar tvoj…

     Gospodin je čuvar tvoj” (Ps 121,1–5).

Ohrabreni ovim riječima, braćo i sestre, upućujemo svoju ustrajnu molitvu Bogu u svakoj potrebi, u svakoj kušnji, unutarnjoj i vanjskoj, u svakoj nevolji.

Povijest Hrvatske, kao što dobro znate bila je često prožeta nevoljama i kušnjama svake vrste; ali upravo u najtvrđim poteškoćama uvijek ste znali uzdići i očuvati u domovini znakove nade u Boga u brojnim svetištima, crkvama i kapelicama koje su razasute po vašoj zemlji.

Sada, iz različitih krajeva vašega raseljeništva, vi gledate na ovu crkvu Sv. Jeronima u Rimu kao na povlašteno mjesto molitve i zajedništva među vama. Neka iz ovoga hrama, koji je sad doveden u svoj drevni sjaj, pođe poruka svim Hrvatima raspršenima po svijetu: poruka vrijednosti molitve, njezine potrebe da se provodi život dostojan ljudi, pozvanih da sudjeluju na samom Božjem životu. Ova vaša nacionalna crkva neka svakog od vas podsjeća na to da je Gospodnja zapovijed o molitvi ustrajnoj i neprestanoj ozbiljna opomena, jer samo u molitvi i s molitvom se može spasiti vjera u časovima kušnje i napasti. Samo molitveno iskustvo učvršćuje u ljudskom srcu povjerenje u Božju zaštitu i pomoć.

Sam “Gospodin čuvao te od zla svakog” (Ps 121,8). Samo će Gospodin dati snagu onima koji žele navješćivati njegovu riječ (usp. 2 Tim 4,1). Samo “Gospodin obranit će svoje izabrane koji vapiju dan i noć k njemu!” (Lk 18,7) Samo Gospodin. Amen.

Svaki dan molim u nadi da mogu pohoditi vašu zemlju

Govor Ivana Pavla II. hrvatskim svećenicima, Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, 21. listopada 1989.

Nakon misnoga slavlju u crkvi sv. Jeronima u Rimu u subotu 21. listopada Sveti Otac zadržao se s hrvatskim biskupima i sa zajednicom Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima. Za vrijeme susreta, odgovarajući na pozdrav rektora, Papa je održao spontani govor:

“Sjećam se kad sam prvi put ušao u ovaj zavod. Mislim da je to bilo krajem studenoga ili početkom prosinca 1962.; tada sam bio kapitulirani vikar. Došao sam ovamo da vidim kardinala Šepera, tadašnjega nadbiskupa zagrebačkoga. Bio je to prvi susret između dvaju polova dviju Crkava koje su imale slična iskustva. Hrvatska je Crkva imala bolno iskustvo. Znak je tog iskustva sigurno lik kardinala Stepinca; kao i tolike druge braće i sestara vaše Crkve. Iskustvo koje sam onda nosio nije možda bilo tako korjenito, ali mu se uvelike približavalo. Nas dvojica dolazili smo iz zemalja u kojima je vladao isti sustav, i za nas je bilo veoma važno moći razmijeniti iskustva, a i mišljenja i prijedloge. Pa i o Koncilu, koji je već bio dobro zakoračio, gotovo na kraju svoga prvog zasjedanja. Zatim je bilo dosta drugih (posjeta) jer, prije nego sam postao rimskim biskupom, bio sam rektor duže vremena, pa i zato sam više puta posjećivao ovaj zavod. Dapače, pitao sam se kako to, otkako sam rimski biskup, da nisam prije došao posjetiti Zavod. Odluka je pala iznenada ovih dana i odmah sam se dao na put prelazeći, međutim, preko Koreje, Indonezije i Mauricijusa.

Uvijek se divim, kao što se divi cijela Crkva, svetom Jeronimu, Dalmatincu, vašem zemljaku iz prošlih vremena. Kardinalu Kuhariću i svima drugim ovdje nazočnim biskupima želim Gospodnji blagoslov da se preko njih proširi na svu Crkvu u Hrvatskoj, u Sloveniji i u cijeloj zemlji, s pluralističkim okvirom, gdje s katolicima žive pravoslavni i muslimani. Nastojao sam više puta poći u tu zemlju, ali mi do sada nije bilo moguće. Tako se za sada zadovoljavam da svaki dan molim, i ne samo za vaš narod, u nadi da mi se pruži prilika da tamo pođem. Vaša zemlja nije daleko, dapače, bliže je nego moja domovina, a zacijelo je mnogo bliža nego Koreja, Indonezija i Mauricijus.”

(Sveti Otac se bio upravo vratio sa svojega apostolskog putovanja po tim zemljama pa ih je zbog toga spomenuo.)

Ins., XII., 2, 1989., str. 986 – 987; Glas Koncila, 5. studenoga 1989., str. 3.