Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima

POVIJEST ZAVODAHrvatska crkva sv. Jeronima u Rimu

  • HR
  • ENG
  • IT

 

 

Veliki talijanski pjesnik Dante Alighieri u svojoj Božanstvenoj komediji spominje hrvatskog hodočasnika koji je za prvu veliku jubilejsku 1300. godinu, proglašenu od pape Bonifacija VIII., došao u Rim počastiti tada izložene relikvije Veronikinog rupca:

„Ko onaj možda iz Hrvatske što sta

Došavši vidjeti Veroniku našu

Komu drevna čuvenost ne bi dosta

Već reče u mislima Svetom Liku

„Gospode moj Isuse Kriste Bože

Takvu dakle Ti odjenu priliku“

Dante, Raj, XXXI, 103-108

 

Taj hrvatski rimski hodočasnik, koji se više puta pretvorio i u stanovnika Vječnoga grada, kroz mnoga stoljeća ostavljao je svoj trag u Rimu. Jedan od najvećih, najvažnijih i najljepših tragova svakako je Hrvatska crkva sv. Jeronima, i s njom povezani današnji Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima. Povijest ovih ustanova, najstarijih koje hrvatski narod ima izvan svoje matične domovine, seže u daleko 15. stoljeće.

Bratovština i stara crkva sv. Jeronima

U  15. st. hrvatska rimska zajednica bila je okupljena u bratovštinu pod nazivom „Časna bratovština Slavena predgrađa sv. Petra“ (Venerabilis Societas Confallonorum Slavorum Burghi S. Petri). Svoje središte je imala u blizini bazilike sv. Petra. Članovi Bratovštine bili su Hrvati iz Sjeverne Hrvatske, Slavonije, Bosne i Dalmacije. Od 1441. na njenom je čelu svećenik tadašnje Stonske biskupije Jeronim, rodom iz Potomja na poluotoku Pelješcu. Bratovština se obratila Papi tražeći pomoć i dozvolu za gradnju gostinjca i bolnice za hodočasnike. Papa Nikola V. apostolskim pismom „Piis fidelium votis“ od 21. travnja 1453. dodijelio je bratovštini staru i ruševnu crkvu sv. Marine, djevice i mučenice. Uz crkvu koja se nalazila na lijevoj obali Tibera, danas u samom središtu grada, darovao je bratovštini i okolno zemljište. Članovi bratovštine obnovili su crkvu te ju tako uređenu posvetili sv. Jeronimu, „najvećem naučitelju u izlaganju Svetog Pisma“, rođenom 347. godine u gradu Stridonu, na granici rimskih pokrajina Dalmacije i Panonije. Uz crkvu su ubrzo izgrađeni toliko željeni gostinjac i bolnica. Bratovština je djelovala karitativno te je vodila brigu kako o svojim sunarodnjacima u Rimu tako i o hodočasnicima koji su tu redovito dolazili.

Pred navalom Turaka u hrvatske krajeve hrvatska zajednica u Rimu brojčano je sve više rasla, a među izbjeglicama našla se i posljednja bosanska kraljica Katarina Kotromanić Kosača. Nakon pada Bosne 1463. došla je u Rim gdje je na glasu svetosti proživjela posljednje godine svoga života, te je tu i preminula 25. listopada 1478. Pokopana je u crkvi Ara Coeli na Kapitoliju. Njezina pratilja, plemkinja Pavka Mirković, pokopana je u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima o čemu i danas svjedoči nadgrobni natpis na podu crkve.

Papa Siksto V. i današnja crkva sv. Jeronima iz 1589.

Papa Pio V. uzdiže crkvu sv. Jeronima na kardinalski naslov 8. veljače 1566. Treći po redu kardinal naslovnik bio je Felice Peretti iz Montalta (1521.-1590.), franjevac konventualac, “potomak jedne hrvatske obitelji iz Dalmacije”, rođen u pokrajini Marche u Italiji. Najvjerojatnije su njegovi preci pred navalom Turaka preselili u Italiju iz mjesta Kruševice u današnjoj Boki Kotorskoj. On je 24. travnja 1585. godine izabran za papu uzevši ime Siksto V. Bio je papa samo 5 godina, do svoje smrti 27. kolovoza 1590. Kratko vrijeme pontifikata nije ga spriječilo da ostane zapamćen kao jedan od najvećih papa u povijesti. Bio je veliki graditelj i obnovitelj Rima. No, samo je jednu crkvu izgradio od temelja do krova. To je današnja hrvatska crkva sv. Jeronima. Siksto V. dao je 1588. godine porušiti staru crkvu te na njenom mjestu krenuo u izgradnju nove crkve sv. Jeronima, kojemu je i on osobno bio jako pobožan. Crkva je izgrađena već iduće godine te je na blagdan sv. Jeronima 30. rujna 1589. sam Siksto V. u pratnji 25 kardinala u novoizgrađenoj crkvi slavio svetu misu.

Oslikavanje crkve iznutra papa Siksto V. povjerio je slikaru Giovanniju Guerri koji je sa svojim suradnicima već iduće godine izradio nekoliko freski u svetištu te na svodu crkve. Smrću pape Siksta V. 1590. radovi se zaustavljaju te će tek kroz nekoliko idućih stoljeća crkva iznutra dobiti svoj današnji izgled. Posljednji veliki slikarski radovi napravljeni su sredinom 19. stoljeća od strane talijanskog majstora Pietra Gagliardija.

 

Kaptol sv. Jeronima

Osim što je izgradio crkvu, Siksto V. ustanovio je i Kaptol, kojemu je povjerio brigu o liturgiji u crkvi i o dobrima crkve. Bio je to jedini nacionalni kaptol u Rimu. Papa je odredio da u njega mogu biti primljeni samo oni svećenici koji su rodom iz ilirskoga naroda i koji govore ilirskim jezikom. Kada je nastala rasprava što su to ilirski krajevi, donesena je 1655. presuda Svete Rote (sudišta Svete Stolice), koja naznačuje kako se pod ilirskim krajevima podrazumijevaju četiri povijesne hrvatske pokrajine: Dalmacija, Hrvatska, Bosna i Slavonija. Po mnogima se upravo ovdje, u ustanovama sv. Jeronima, na temelju ove presude, „pojmovno i pravno konstituira hrvatska nacija“ (R. Katičić). Na temelju te presude, pod vodstvom Ivana Lucića Trogiranina, oca hrvatske historiografije i Stjepana Gradića Dubrovčanina, prefekta Vatikanske biblioteke izrađena je 1663. godine zemljopisna karta ilirskih (hrvatskih) zemalja koje imaju pravo na ustanove sv. Jeronima u Rimu koja se i danas čuva u Zavodu sv. Jeronima.

Znamenita imena iz povijesti svetojeronimskih ustanova

Članovima Kaptola i Bratovštine sv. Jeronima kroz povijest bila su mnoga znamenita imena iz hrvatske povijesti. Ističemo samo neke: Franjo Petrić (†1597.), filozof, matematičar, prirodoslovac, rodom s otoka Cresa, slavljen od nekih kao „najučeniji čovjek svoga vremena“; Ivan Paštrić-Pastrizio (†1708.), profesor istočnih jezika i „polemičkog bogoslovlja“ na Kolegiju pape Urbana, kasnije nazvanom Kolegij De Propaganda Fide; Faust Vrančić-Verantius (†1617.), Šibenčanin, biskup i učenjak, izumitelj stroja za letenje poznatog pod nazivom „Homo volans-leteći čovjek“; Franjo Rački (†1894.), senjski svećenik, povjesničar, političar i kulturni djelatnik. Među onima čija se tijela nalaze pokopana u crkvi sv. Jeronima ističu se: Ivan Lucić Trogiranin (†1679.), otac hrvatske historiografije; Stjepan Gradić (†1683.), prefekt Vatikanske biblioteke, profesor na Sveučilištu Sapienza u Rimu; Juraj Baraković (†1628.), zadarski pjesnik; Pavao Gozza Gučetić (†1660.), dubrovački diplomat. A povezani s hrvatskom kolonijom u Rimu bili su i Julije Klović iz Grižana (†1578.), slikar i minijaturist, nazvan od strane velikog El Greca „maximus in minimis“ (najveći u najmanjem) te Ruđer Bošković (†1787.), hrvatski isusovac iz Dubrovnika, fizičar i matematičar.

 

 

The great Italian poet Dante Alighieri in his Divine Comedy mentions a Croatian pilgrim who came in Rome to venerate the Veil of Veronica, which was displayed for the occasion of the great jubilee year of 1300 AD announced by the Pope Boniface VIII:

“As he who from Croatia comes, perchance,

to look at our Veronica, and who,

because of its old fame, is never sated,

but says in thought, as long as it is shown:

“My Lord, Christ Jesus, God in very truth,

was, then, your countenance like unto this?””

Dante, Paradiso, XXXI, 103-108

This Croatian pilgrim to Rome, who at times became resident of the Eternal City, left his trace in Rome throughout the centuries. Indeed the largest, most notable, and most beautiful traces are the Croatian Church of St Jerome, and to it adjacent what is today the Pontifical Croatian College of St Jerome. The history of these institutions – the oldest belonging to Croats outside their home country – dates back to 15th century.

Brotherhood and former church of St Jerome

In 15th century the Croatian community in Rome gathered in the brotherhood known as “the Venerable Brotherhood of Slavs in the neighbourhood near St Peter” (Venerabilis Societas Confallonorum Slavorum Burghi S. Petri). Its gathering place was near the basilica of St Peter. Its members were Croats from Northern Croatia, Slavonia, Bosnia, and Dalmatia. From 1441 its head was a priest of what was then the bishopric of Ston, called Jeronim, a native of Potomje on the Pelješac peninsula.

The brotherhood turned to the Pontiff asking for help and requesting permission to build a hospice and infirmary to provide shelter and care to pilgrims. In an apostolic letter from 21 April 1453 Pope Nicholas V gave an old and decrepit church of St Marina, a virgin martyr. The surrounding estate was bestowed on the brotherhood by the Pope in addition to the above mentioned church located on the left bank of the Tiber in what is today the city centre of Rome.

Members of the brotherhood piously rebuilt the church and dedicated it to St Jerome, “the greatest Doctor in the exposition of the Sacred Scripture”, born in 347 at Stridon, a town on the confines of the Roman provinces Dalmatia and Pannonia. The desired hospice and infirmary were soon built against the church walls. The brotherhood carried out charitable activity and provided care not only to their fellow countrymen residing in Rome but also to the pilgrims who were coming in flocks as a matter of usual practice.

As the Croats fled before Turks who invaded Croatian lands the Croatian community in Rome grew in number. Amongst the refugees came the last Bosnian queen Catherine Kotromanić Kosača. In 1463 after the fall of Bosnia – having already gained a reputation for holiness – she arrived in Rome where she stayed until her death on 25 October 1478. She was buried in the church Santa Maria in Ara Coeli on the Capitoline Hill. Her companion, noblewoman Pavka Mirković, was buried in the Croatian Church of St Jerome as can be seen in an epitaph of the tombstone-covered floor of the church.

Pope Sixtus V and the church of St Jerome from 1589 to present time

 

On 8 February 1566 pope Pius V elevated the church of St Jerome to the cardinalate. The third titular cardinal was Felice Peretti of Montalto (1521-1590), a conventual Franciscan, “a descendant of a Croatian family from Dalmatia”, born in the region of Marche in Italy. In all likelihood his ancestors fled before Turks from the hamlet Kruševice in the Bay of Kotor. On 24 April 1585 he was elected to the papacy with the title of Sixtus V. He was the Pope for not more than 5 years leading to his death on 27 August 1590.

The short pontificate did not prevent him to leave his trace as one of the greatest pontiffs in the history. He was a great builder and restorer of Rome. Nevertheless he built only one church from the ground up – it was the Croatian church of St Jerome. In 1588 Sixtus V had the former church demolished and launched in its place the construction of a new church of St Jerome to whom he was personally very devout. Already the following year the church was completed and on 30 September 1589, the feast of St Jerome, Sixtus V accompanied by 25 cardinals celebrated the Holy Mass in the newly built church.

Pope Sixtus V entrusted the painter Giovanni Guerra with interior wall painting who the following year painted a number of frescoes with his associates. With the death of pope Sixtus V in 1590 the work stopped and it took several centuries for the church to gain the present aspect. The last major painting works were carried out in 19th century by the Italian master Pietro Gagliardi.

 

Capitol of St Jerome

 

In addition to the construction of the church Sixtus V established a Capitol to which he entrusted the care for the liturgy and the goods of the church. It was the only national capitol in Rome. The Pope prescribed that only the priests born in Illyrian regions and fluent in the Illyrian language might be accepted. In 1655 when the argument arose as to what constitutes the Illyrian regions the Roman Rota (the highest tribunal of the Holy See) reached a verdict officially declaring “Illyrian regions” the four historic Croatian provinces, namely Dalmatia, Croatia, Bosnia, and Slavonia. Many believe that here, in the institutions of St Jerome, for the first time “the Croatian nation was conceptually and legally founded” on the basis of this verdict (Radoslav Katičić). In 1663 in the light of this judgement a map of Illyrian (Croatian) lands delineating the borders of the territories to which the institutions of St Jerome laid claim was drawn by Johannes Lucius of Trogir, the father of Croatian historiography, and Stephanus Gradius of Dubrovnik. The map is still kept at the College of St Jerome.

Names of distinguished figures associated with the Institute of St Jerome

 

During the course of history numerous prominent Croatian figures were members of the Capitol, and the brotherhood of St Jerome. We may highlight some of them: Franciscus Patricius (†1597), a philosopher, mathematician, and natural historian, born in Cres, considered by some “the most learned man of his time”;  Iohannes Pastritius (†1708), a professor of Oriental languages, and  “polemical theology” at the College of Pope Urban VIII, which later became known as the College for the Propagation of the Faith (De Propaganda Fide); Faustus Verantius (†1617), born in Šibenik, a bishop, scholar, and inventor of a parachute-like device known as “Homo volans – A Flying Man”; Franjo Rački (†1894) from Senj, a priest, historian, politician, and engaged intellectual.

Amongst those whose bodies are buried in the church of St Jerome we may highlight: Johannes Lucius from Trogir (†1679), the father of Croatian historiography; Stephanus Gradius (†1683), the prefect of the Vatican Library, and a professor at Sapienza University of Rome; Juraj Baraković (†1628), a poet from Zadar; Paolo Gozza Gučetić (†1660), a humanist, and diplomat from Dubrovnik.

In connection with the Croatian colony in Rome stood also Giulio Clovio from Grižane (†1578), an illuminator, and miniaturist, described by the great El Greco as “maximus in minimis“ (the greatest in the minutest [painting]), and Roger Boscovich (†1787), a Croatian Jesuit from Dubrovnik, polymath, and a visionary physicist.

 

 

Il grande poeta italiano Dante Alighieri nella sua “Divina Commedia” ricorda e descrive il pellegrino croato che per il primo grande giubileo del 1300, proclamato da papa Bonifacio VIII, giunge a Roma per ammirare e venerare la reliquia allora esposta del Velo della Veronica:

Qual è colui che forse di Croazia

viene a veder la Veronica nostra,

che per l’antica fame non sen sazia,

ma dice nel pensier, fin che si mostra:

»Signor mio Iesù Christo, Dio verace,

or fu sì fatta la sembianza vostra?

 (Paradiso, XXXI., 103-108)

Questo pellegrino croato, che più volte si è anche trasformato in abitante della Città Eterna, nel corso di molti secoli ha lasciato le proprie tracce a Roma. Una delle maggiori, più importanti e più belle tracce è sicuramente la Chiesa di San Girolamo dei Croati ed il contiguo attuale Pontificio Collegio Croato di San Girolamo. La storia di queste istituzioni, le più antiche del popolo croato al di fuori della propria madrepatria, risale al lontano XV secolo.

La Confraternita e la vecchia chiesa di San Girolamo

Nel XV secolo la comunità croata romana era organizzata nella confraternita dal nome Venerabilis Societas Confallonorum Slavorum Burghi S. Petri. La sua sede si trovava nei pressi della Basilica di San Pietro. I membri della Confraternita erano croati dalla Croazia Settentrionale, dalla Slavonia, dalla Bosnia e dalla Dalmazia. A partire dal 1441 a capo della Confraternita vi fu il sacerdote Girolamo di Potomje (Potoma), dell’allora diocesi di Ston (Stagno), originario appunto di Potomje, nella penisola di Pelješac (Sabbioncello). La Confraternita si rivolse al papa chiedendo aiuto nonché il permesso per la costruzione di un ospizio e un ospedale per i pellegrini croati. Con il Breve apostolico Piis fidelium votis del 21 aprile 1453 papa Niccolò V conferì alla Confraternita la vecchia e diroccata chiesetta di Santa Marina, vergine e martire. Oltre alla chiesa che si trovava sulla sponda sinistra del Tevere, oggi nel centro della città, il papa donò alla Confraternita anche il terreno circostante. I membri della Confraternita restaurarono la chiesa e la dedicarono a San Girolamo, “maggior studioso della Sacra Scrittura”, nato nel 347 a Stridone, al confine tra le regioni romane della Dalmazia e della Pannonia. Assieme alla Chiesa furono ben presto costruiti i tanto desiderati ospizio e ospedale. La Confraternita era dedita alle opere di carità e si prendeva cura sia dei propri connazionali a Roma che dei pellegrini che regolarmente vi si recavano.

Di fronte all’invasione e all’avanzata dei Turchi nelle regioni croate, la comunità croata di Roma crebbe sempre più di numero, tanto che tra i rifugiati si ritrovò anche l’ultima regina di Bosnia, Katarina Kotromanić Kosača. Dopo la caduta della Bosnia in mano turca nel 1463 ella infatti si rifugiò a Roma, dove visse in fama di santità gli ultimi anni della propria vita, morendovi il 25 ottobre 1478. Fu sepolta nella chiesa di Santa Maria in Aracoeli sul Campidoglio. La sua dama di corte, la nobile Pavka Mirković, è invece sepolta nella Chiesa di San Girolamo dei Croati, cosa ancora oggi testimoniata dalla sua lapide funeraria nel pavimento della Chiesa.

Papa Sisto V e l’attuale Chiesa di San Girolamo del 1589.

Papa Pio V elevò la Chiesa di San Girolamo al titolo cardinalizio l’8 febbraio 1566. Il terzo cardinale titolare fu Felice Peretti da Montalto (1521-1590), francescano conventuale, “discendente di una famiglia croata dalla Dalmazia”, nato nella regione delle Marche, in Italia. Con ogni probabilità i suoi antenati, di fronte all’avanzata dei Turchi, si trasferirono in Italia da Kruševice, nell’attuale Bocche di Cattaro. Il 24 aprile 1585 fu eletto papa prendendo il nome di Sisto V. Fu papa per soli cinque anni, sino alla sua morte avvenuta il 27 agosto 1590. La brevità del suo pontificato non gli impedì di essere ricordato come uno dei più grandi papi della storia. Fu infatti un grande costruttore e rinnovatore di Roma. Tuttavia egli fece costruire una sola chiesa dalle fondamenta al tetto, ovvero l’attuale Chiesa di San Girolamo dei Croati. Sisto V infatti nel 1588 fece demolire la vecchia chiesa ed al suo posto diede inizio alla costruzione della nuova chiesa di San Girolamo, al quale lui stesso era personalmente molto devoto. Già l’anno successivo la chiesa fu terminata e per la festa di San Girolamo, il 30 settembre 1589, lo stesso Sisto V accompagnato da 25 cardinali celebrò la santa messa nella nuova chiesa.

Il papa affidò al pittore Giovanni Guerra la decorazione degli interni della Chiesa, il quale già l’anno successivo realizzò con i propri colaboratori alcuni affreschi nel santuario e sulla cupola della Chiesa. Con la morte di Sisto V nel 1590 i lavori si interruppero e solo nel corso dei successivi secoli la Chiesa prese l’aspetto attuale. Gli ultimi grandi lavori pittorici furono fatti alla metà del XIX secolo da parte del maestro italiano Pietro Gagliardi.

 

Il Capitolo di San Girolamo

Oltre ad aver fatto costruire la Chiesa, Sisto V ne istituì anche il Capitolo, al quale affidò la cura della liturgia nella Chiesa e l’amministrazione dei beni della stessa. Era allora l’unico capitolo nazionale a Roma. Il papa stabilì inoltre che in esso potevano essere accolti solo quei sacerdoti che erano originari dal popolo illirico e che parlavano la lingua illirica. Quando successivamente sorse la questione di quali fossero le regioni illiriche, 1655 la Sacra Rota (il tribunale della Santa Sede) emise una sentenza nella quale si stabiliva che per regioni illiriche si dovessero intendere le quattro regioni storiche croate: Dalmazia, Croazia, Bosnia e Slavonia. Secondo molti proprio qui, nelle istituzioni di San Girolamo, sulla base di questa sentenza, fu concettualmente e legalmente costituita la nazione croata (R. Katičić). Sulla base di tale sentenza, sotto la guida di Ivan Lucić di Traù (Trogir), padre della storiografia croata, e Stjepan Gradić di Dubrovnik (Ragusa), prefetto della Biblioteca vaticana, nel 1663 fu elaborata e disegnata una cartina geografica dei territori illirici (croati) che avevano diritto alle istituzioni di San Girolamo in Roma e che ancora oggi è conservata presso il Collegio di San Girolamo.

Nomi illustri della storia delle istituzioni di San Girolamo

Nel corso degli anni furono molti i personaggi illustri della storia croata ad essere membri del Capitolo e della Confraternita di San Girolamo. Ne riportiamo qui solo alcuni: Franjo Petrić (Francesco Patrizio, †1597), filosofo, matematico, naturalista, originario dell’isola di Cres (Cherso), elogiato da alcuni come “l’uomo più dotto del suo tempo”; Ivan Paštrić (Giovanni Pastrizio, †1708), professore di lingue orientali e “teologia polemica” presso il Collegio di Papa Urbano, successivamente denominato Collegium De Propaganda Fide; Faust Vrančić (Fausto Veranzio, †1617), Sebenicense, vescovo e studioso, ideatore della macchina volante nota come “Homo volans”; Franjo Rački (†1894), sacerdote della Diocesi di Senj (Segna), storico, politico e operatore culturale. Tra coloro i cui corpi si trovano sepolti nella Chiesa di San Girolamo ricordiamo: Ivan Lucić, di Trogir (Giovanni Lucio di Traù, †1679), padre della storiografia croata, Stjepan Gradić (Stefano Gradi, †1683), prefetto della Biblioteca vaticana e professore all’Università La Sapienza di Roma, Juraj Baraković (†1628), poeta di Zadar (Zara); Pavao Gozze Gučetić (†1660.), diplomatico raguseo. Molto legati alla colonia croata di Roma erano anche Julije Klović (Giulio Clovio) da Grižana (†1578.), pittore e miniaturista di fama, definito dal grande artista El Greco “maximus in minimis” (Il più grande nelle cose più piccole), e Ruđer Josip Bošković (Ruggero Giuseppe Boscovich, †1787), gesuita croato di Dubrovnik, fisico e matematico.

 

Galerija fotografija

dET210313-0289-00313-5246-Pano
_I3A5281
_I3A5304
_I3A5026
_I3A4894
_I3A4908
_I3A3180
_I3A3172
_I3A4748
_I3A4201
7. Pokrstavanje Hrvata
9. Krunjenje hrvatskoga kralja Zvonimira
8. Krist knez mira
6. Kardinal Alojzije Stepinac
VUUZ8410

Hrvatska crkva
svetog Jeronima

Papa Pio V. uzdiže crkvu sv. Jeronima
na kardinalski naslov 8. veljače 1566. godine

AktualnoZadnje dodane aktualnosti